Nedavno mi je jedan frend otišao s bloga. Razlog je bio taj što je bio omiljen u društvu pa su ga posjećivale i ostavljale komentare mnogobrojne blogoprijateljice. Prilikom jedne bračne razmirice, supruga mu je predbacila to druženje na internetu i on je, logično- da bi izbjegao svađu- srezao problem u korijenu.
Sad je na Faceu zato što je morao pripazit na djecu, vidjet s kim se to oni druže i ima li razloga za uvođenje strožih odgojnih mjera. Ali cure su mu ok, pa je i on dobio svojih pet minuta, tu i tamo popriča navečer sa ekipom iz naslonjača, ženica se smiješi i bračnoj idili nema kraja.
Obožavam ovakve prizore kad obitelj funcionira u pravom smislu riječi.
Moj dolazak na blog je bio na poticaj mojih curica. Ispočetka su one imale svoje blogove, lijepile su tamo pjesmice, slikice omiljenih pjevača i komunicirale sa ekipom iz škole.
Pokazale su mi kako se uređuje blog i kao što je mene uvijek lako nagovoriti na zanimljive pothvate, tako su me u tri koraka nagovorile, naučile i zainteresirale za ovaj nadasve kreativan hobi.
Meni je pisanje oduvijek bilo gušt. U školi sam uvijek bila dežurno piskaralo, kad je trebalo osmisliti nekakav tekst, izmislit priču, pjesmice, poštapalice. U osnovnoj je Mala Maja iz razreda imala ovcu za ljubimca pa sam joj spjevala ep o ovci, a u srednjoj sam pisala (i crtala) roman u nastavcima o jednoj Lili koja je u svojoj ozbiljnosti bila toliko komična da ni sama nije bila svjesna da je time postala moja neiscrpna inspiracija.
Roman je izlazio ponedjeljkom, najčešće na satu izborne biologije jer sam imala blok-sat pa mi je to ostavljalo dovoljno vremena da finiširam uradak. A zašto ponedjeljkom-iz jednostavnog razloga što smo se viđali vikendom u disku i upijali bisere ili Lilinog života.
Nakon srednje škole smo prija i ja pisale scenario za soap operu, ali nam je splasnula inspiracija kad smo shvatile da su nam u Dalastiji maznuli ideje.
Imali smo čak i snimatelja koji je u to vrijeme otvorio videoteku, što je bila rijetkost u doba osamdesetih. Ali lik je bio ljepljiv, priljepio se uz mene i nadao se da ćemo u soap operi nas dvoje jednog dana biti par. Zato ga više nisam računala u snimateljsku ekipu i shvatila sam da nije lako biti žena. Pogotovo imati ambiciju i opstati usprkos nestalnoj postavi filmske ekipe.
Sad su druga vremena, okolnosti su sasvim drugačije, ali pišem i dalje. Uvijek nešto.
Na blogu sam već tri godine, gušt mi je podijelit s ljudima fotografije, tu i tamo prepričati kakvu kratku zgodu il nezgodu i kud ćeš ljepše zanimacije.
Netko me pitao otkud mi ideja za nick. Iz jednostavnog razloga što sam u trenutku kreiranja bloga slušala cd Carle Bruni a kako je u to vrijeme ona bila relativno nepoznata osoba osim poznavateljima modne scene, tako sam ja posudila njeno ime. Tko je znao da će ona nakon nekog vremena postati prva dama Francuske.
...Lijepo je imati uspomene, ostaviti trag proteklog vremena. To je jedan od razloga zašto imam svoj blog. A danas sam svratila ovdje zahvaliti Blog hr-u što sam počašćena mjestom na Cool listi, zahvaliti svim blogerima i čitateljima koji su navraćali kod mene i time podržali moj mali doprinos blogo-svijetu. I moja mala kap pomaže ga tkati...
