Moj doživljaj Zagorja je nemoguće staviti u jedan kratki post, ali ovoga puta ću ga svesti na scenografiju događanja jednoga dana, jedne davne godine, krajem osamdesetih...
Bio je školski izlet u Zagreb, na izložbu kineskih maski. Čak ni sada mi se ne čini zanimljivo, a kamo li u vrijeme kad mi moje tinejdžerske godine nisu dozvoljavale ozbiljnost.
Ne znam ni po kojem smo obrazovnom programu to morali odraditi, ali se sjećam da je jedan lik iz razreda rekao da našu razrednicu nije mogao razabrati među svim tim strašnim maskama.
Zato se meni u startu tamo nije išlo ali bitno je da se nekamo ide, pa makar to bilo i edukativno!
Strpali su nas na spavanje u kasarnu Pionirskog grada tvrdeći da je to ipak soba mada se radilo o dvorani sa 20 ak ležajeva.
Neki od nas su već prilikom lijeganja napravili sprdanciju od ovakvog vida čoporativnog smještaja, a ujutro je sve izgledalo još i gore.
I dok su ovce spremno krenule na striženje, nas tri revolucionarne vučice smo smislile genijalan plan.
Pretvarat ćemo se da nas boli, a kad oni odu na izložbu, ustat ćemo iz kreveta i prošetati po gradu u vlastitom aranžmanu.
Kad su strižači ovaca naredili ustajanje, nas tri smo se previjale od bolova i pitale se kakvim smo se bakterijama mogle zatrovati kada nas ovako jako boli u stomaku.
Naravno da nam nisu povjerovali, ali nisu ni mogli tvrditi suprotno pa su nas ipak ostavili ležati kad su se otputili ka stjecanju znanja i svekolike kulture.
Kad je veseli autobus zamaglio kroz šumu, Trio Rio je prošetao svoje tabaniće do tramvaja, a onda prema Jelačić placu koji je tada imao neko drugo ime ili je još imao djevojačko prezime...
Putem su padale ideje kamo bi bilo dobro poći, ali kako smo Zagreb već dovoljno dobro poznavale sa prethodnih ekskurzija, tako nam se učinilo zanimljivije otići u safari đir osjetiti čari seoskog turizma.
Tako smo za odredište odabrale jedno malo selo u Zagorju, a konkretni cilj je bio obiteljski stol obitelji Franceka i Barice, tam prek plota.
Vlak za Zabok stoji na drugom peronu prvoga kolosijeka, polazi za pet minuta.
Uu, to je naš, zaključih u hipu i pretrčah kolodvor do blagajne sa ovim dvjema buntovnicama, kupismo karte i uskočismo u vlak baš u trenutku kad je Jankec zviždaljkom davao znak za polazak.
Bio je sunčan dan pa čak ni u Zagrebu nije bilo magle, a ubrzo se u okvirima prozora zagorskog cuga ocrtavalo zelenilo prekrasnoga kraja, rijeka Sava sa svim svojim mostovima, sve dok dimnjake i zgrade velegrada nije zamijenila toplina prirodnih boja, brežuljkastoga pitoresknog krajolika..
Željezničke stanice koje su se redale prugom prema Zaboku su mi bile dobro poznate od prije, tko zna koliko sam puta u djetinjstvu putovala zagorskim cugom na zimske praznike.
Cug je bio pun ko šipak, veseli zagorci su se rumenjeli sa svojim obraščićima, kumice s placa su se vraćale kući nakon obavljenog posla. Kondukter je bio visoko pozicioniran u očima ljudi naročito onih koji su se švercali sa kartom pa mu onda onako ispod ruke dali koji denar za dvije ili tri kapi kiseliša.
Moje dvije buntovnice su bile toliko impresionirane svime što nas okružuje da je patka u kumicinoj košari bila najnormalnija pojava, a poludjele kokoši koje su pobjegle jer ih nisu dobro zarobili u gajbi su bile upravo ono što je nedostajalo u ovom putujućem cirkusu...
Kondukter je bio pravi zagorski šarmer pa se došao uvjeriti kakve su to tri nepoznate frajlice.
Odmah smo se složile da je isti ko Clark Gablec..a on nije mogao odbiti kad smo zatražile da nam na putnu kartu otisne svoj cijenjeni autogram.
Izišle smo na našoj postaji, prošle pokraj drvene country kućice pa prečicom skratile put do ceste.
Kad hodate po zagorskom putu a ne vodite kravu, tada čitavo selo zna da niste odavde.
Previše ste uočljivi a to nije dobro jer bi neko lokalno pseto moglo dotrčati i testirati svoje zube na neznanim nogavicama. Zato smo prihvatile ljubazni poziv bjondastog Mirkeca da se prebacimo njegovim traktorom do seoskog dućana.
Kad smo se pojavile na vratima Francekove hiže, u prvi mah su se svi iznenadili, u drugi mah su se rastrčali po špajzi i kuhinji, a već u treći mah je stol bio prepun ukusno spravljenih jela.
Z lonca se pušila domaća pileća juha z rezancima, u velikoj zdjeli se sjajila zlaćana purica sa hrskavom koricom, uokvirena zaprženim okruglastim krompirićima, u drugoj zdjeli su bili mlinci u saftu od pečenja purice, a na duguljastom tanjuru posloženi pečeni vrganji i „lisičice“.
Nas tri odmetnice smo zanijemile, što od ugode, a što zato jer nam se od gladi već bio zalijepio želudac. Gozba je bila veličanstvena, a za vrijeme blagovanja vodili smo razgovor koji bi za moje prijateljice bio potpuno nerazumljiv da se nisam okušala u simultanom prevođenju izvorno zagorskoga narječja. One su se samo smješkale i govorile „Kaj“.
Povratak cugom nismo ni osjetile jer smo se osjećale ko tri praščića iz priče, samo što nismo imale zloćestoga vuka...on je bio na izložbi u muzeju.
Stigle smo u Pionirski grad na vrijeme, dok se izmučena ekskurzija još nije vratila iz grada.
Baš nam je i trebalo malo prileći nakon onako obilate gozbe. Sad smo se osjećale kao vuk koji je upravo pojeo baku.
Kad su nas nastavnici došli posjetiti u sobu i upitati za zdravlje, sve tri smo se oglasile u isto vrijeme...ajmee,...stomaak....boli...ko da smo pojele jato purica z mlincima, čitavu šumu vrganja i bačvu pileće juhe z rezancima...
