Svanuo je prekrasan sunčani dan. Vikend je, dan oslobođen radnih obaveza. Kućanski poslovi su ipak tu, ali ništa nije na zapovijed. Stoga rješavam ono najnužnije, i to u letu. Dok se kuha kava, uključim perilicu za rublje i cupkajući jer nisam obukla papuče, vraćam se u postelju i brzo se ušuškam pod pokrivač dok se još nije uspio ohladiti. Lagani gutljaji kave i sunce na prozoru stvaraju nevjerojatnu ugodu. Uopće nije upitno da idem na nekakav izlet. Pitanje je samo gdje.
Brzo u mislima razastirem mapu Dalmacije. Mogu kamo hoću ali biram najbliže neistraženo područje. Sva Kaštela, Solin, Split i Trogir imam u malome prstu, znam svaku ulicu i svaki kamen u krugu tih tridesetak kilometara. I dok tako vrtim filmove i slike dobro znanih mjesta, sjetih se Stare Podstrane. Mjesto je udaljeno nekih desetak kilometara od Splita, cestom uz more do Podstrane a onda gore prema Mosoru na visinu od nekih 700 metara. Staro selo odakle su se mještani posljednjih 60 ak godina lagano spustili i stvorili naselje uz more. Dok kuham ručak, pripremam ruksak sa najnužnijom opremom i sa Odredom za dobro raspoloženje dogovaram termin polaska. Oni znaju da ja loše procjenjujem vrijeme pa mi uvijek nadodaju barem pola sata i ne zivkaju me u međuvremenu jer znaju da jurcam po kući i da bi to moglo još više produljiti vrijeme čekanja.
Kuham toč od junećeg mišića. Namjera mi je napraviti rižot ali nemam vremena miješati pa se pomognem mikrovalnom pećnicom. Ubacim rižu u vrelu vodu, lagano posolim i stavim u mikrovalku dok se toč lagano krčka. Dodam u toč malo vina, lovora i ružmarina, žlicu vegete i zaklopim dok odabirem toplu odjeću. Sunčano je ali bura čini svoje, naročito na tim planinskim visinama.
Riža napola skuhana u mikrovalnoj, procijedim je i ubacim u skoro dovršeni toč pa onda sve zajedno lagano mješuckam dok se svi sastojci lijepo poslože i upiju. Ubacim rižot u posudu za van i...tutto completo. Zovem Odred za dobro raspoloženje. Pokret!
Kad smo stigli u primorsku Podstranu, zaustavili smo se upitati jednu mještanku gdje se nalazi skretanje za Gornju Podstranu. Ljubazno nam je i sasvim precizno objasnila kojim putem trebamo ići pa je bilo lako pronaći. Nakon skretanja vozila sam prema Mosoru 2 kilometra ali cesta je krivudava sa bezbroj lakata i strmog uspona pa sam se više puta morala zaustaviti i krenuti iz prve brzine.
Od gore puca predivan pogled...Čitava okolica Splita kao na dlanu. Koliko li mora u mom oku!
U kadru se posložili redom Stobreč, Split, Kaštela i brdo Kozjak...
Kad smo stigli, rijetko lokalno stanovništvo nas je pozdravljalo sa Dobar dan. Ubrzo nam se pridružio seoski pas Ćoro koji nas je pratio čitavim putem. Zrak je bio utoliko čist da su nam pluća ostala osjetno iznenađena. Kad bi čovjek živio u ovako zdravoj sredini, nestalo bi svih bolesti.
Sjeli smo na klupu i prostrli svoj izletnički ručak. Za tili čas su se kod nas stvorile dvije tigraste mace pa smo se osjećali kao kod kuće.
Nakon ručka je uz pun želudac, uz sunce koje je pržilo direktno u nas i uz svježi zrak nastupio trenutak potpunog blaženstva. Tišina i ugoda lako bi nas mogli uspavati, čak i na ovoj drvenoj klupi.
Prošetali smo glavnom (jedinom) ulicom kroz ovo napušteno mjesto, nagledali se porušenih kuća, nekadašnjih urbanih zgrada, obiteljskih kuća i pomoćnih građevina, konoba i kamarina za spremanje drva i alata.
Kasnije nam je jedan stariji mještanin koji se predstavio kao Jozo Vlaj objasnio da su ove kuće porušene u II Svjetskom ratu u talijanskom bombardiranju i da se vrlo mali dio stanovništva zadržao tu.
Nekakvi radovi na cesti govore da se život ipak vraća, a naš domaćin nam je rekao da se čak neki djelovi obnavljaju iz pretpristupnih fondova.
Jozo se raspričao o svemu i svačemu, dok nas je pozivao u svoju kuću na piće rekao nam je da je porijeklom iz okolice Drniša i da je u mladosti tamo čuvao ovce zajedno sa Severininom majkom.
Na odlasku smo kao po protokolu imali ispraćaj od domaćina Joze Vlaja i seoskog psa Ćora koji nam je kao da ne znamo pokazao uličicu koja nas treba odvesti natrag u civilizaciju...
Kad smo se spustili u Podstranu, sunce se taman spremalo zaći u more. To je znak da je trebalo ostati.
Brodić je zaspao na žalu čekajući ljeto...
Na obali je čvrsto stajao zabijen mač u kamenu. Pokušavali smo ga izvući ali nije nam išlo.
King of England molin te makni se da sliknen zalazak...
Bila je subota, neradni dan ali ja se uvijek pobrinem da mi ne preostane vremena za odmor. Ovoga puta sam bila u pratnji fotografa na zadatku. Trebalo je pratiti jednu skupinu ljudi tijekom čitavoga dana, zabilježiti sva mjesta koja su bila planirana za posjetiti.
Ljudi su bili ugodni, vrijeme sunčano i burno, dan kao stvoren za uživanje u prirodi.
Kada želite baciti pogled na Kaštela, onda je Malačka pravo mjesto za to. Zapadna strana kaštelanskog bazena, pogled na kaštelansko polje koje je sve više urbanizirano a sve manje polje. Možda bi se u Donjim kaštelima još i moglo naći kojeg konjića ili magarčića, ali sve je to postalo prava rijetkost. Sve manje poljoprivrede, a poljoprivrednike moš na prste nabrojit.
Ostalo je još nekoliko poznatih vinara i maslinara, a voćka koja je bila nadaleko poznata kao Kaštelanska trišnja postala je žrtvom nametnika žilogriza i gotovo posve nestala sa ovoga područja. U stvari žilogriz je glavni krivac, a sam Bog zna što je sve utjecalo na nestajanje jedne biljne vrste. Mi smo u Kaštelima navikli da nas stalno netko ili nešto truje, pa se nije ni za čudit da pojedine vrste iščezavaju odavde.
Turistička sezona je na samom kraju ali Zračna luka Split radi punom parom. Još uvijek se zrakoplovi smjenjuju svakih desetak minuta. Češće imaš avion nego autobus Split-Trogir.
Službeni dio obilaska je bio na polovici kad je došlo vrijeme ručka. Po buri se i u Kaštelima može bez teškoća disati, ali onaj zrak kojeg Thompson sačekuje s Dinare, to je pravi zrak za ogladnit!
Kad te taj zrak ispuni, ne ostane ti ni jedan atom bez kisika, a glad te ščepa za želudac ko kandža jastreba što kruži nad gnijezdom čuvajući svoga gladnog tića.
U pravilu smo vozili na začelju kolone, ali ovog puta smo, vjerojatno zbog gladi i nesvjesno preuzeli vodstvo. Ja iskreno nisam imala pojma gdje vozim, ali Foto-le pois je bio uvjeren da zna put jer svi putevi nekamo vode. Ali dobro je sve dok ja u retrovizoru vidim kolonu iza sebe, dok god ne zapazim da su nekud nekontrolirano skrenuli s puta.
Stigli smo u malo selo, ukusno uređeno, uredno i čisto. Čitav jedan zaseok je u vlasništvu jedne obitelji i svi su zaposleni u svom seoskom gospodarstvu. Glavna kuća je preuređena u restoran, pomoćni objekti su u službi kuhinje, a parking je na principu snađi se druže ili ko prvi njemu đevojka. Mi smo bili prvi ali nismo trebali đevojku.
U kući je mirisalo na vatricu od suhog drvlja, plamićak je bacao svjetlašce po kamenim zidovima, a ispred kamina se pružaše starinski stolić od drva i stolice s patinom vremena. Bilo je jako ugodno i toplo razgledavati sve te predmete s dušom izložene u ovom živom muzeju.
Knjigu dojmova sam najprije istražila, a kad je domaćin predložio da napišem koju riječ, nije me bilo teško nagovoriti. Riječ po riječ i jedva me zaustaviše u mojoj navali misli izbistrenih na svježoj seoskoj arji.
Šef protokola nas je pozvao da im se pridružimo na ručku uz pečenu janjetinu, ali foto-Le pois se zahvalio na pozivu i uljudno odbio iz razloga što trebamo odraditi onaj statični dio posla, vezan za računalo. Kad smo neposredno nakon toga posjetili zaposlenike u kuhinji i spazili mirisnu gozbu kako čeka svoj izlazak u javnost, došlo nam je da se predomislimo i da ostanemo, ali foto Le-pois je pokazao svoj još luđi karakter na djelu. Čak ni na ponovljeni poziv domaćina da ostanemo s njima, mi smo ostali pri svome. Popili smo piće, prošetali oko kućeraka i krenuli za poslom...
U autu nas je morila i `bila teška tišina, što od gladi što od žalosti, sve dok nismo oboje počeli govoriti u isti čas. Foto Le-pois je rekao: Ajme šta san ogladnija!
A ja ga pogodih riječima: „Tribali smo ostat na ručku...jebate karakter!“
Nakon desetak minuta, sjeli smo za stol u planinarskom domu i naručili fažol sa rebarcima.
Pojeli smo ga s takvim apetitom ko da je svježe ispečena janjetina, a domaćin nam je na račun kuće donio fritule i počastio nas pićem.
Pomirismo se sa sudbinom. To je sudba naša, to je udes naš!
Lako smo se naviknuli na pogled s visine.
U mislima janjetina, u stomaku fažol...
Ali kao i sve u životu.... nije svako zlo ni za zlo, tješismo se uglas... Da nam se nije dogodila ova zgoda sa janjetinom, ne bi se onako od srca smijali pri svakom pogledu na stado ovaca dok smo se vozili malom cestom preko Zagore....a i foto Le-pois je dobio nadimak za sva vremena. Gospodin fažol ili fažol s okusom janjetine ili jednostavno.... jbte karakter!...
