Ovanca san od života
Sve san platija
Sa valižon od pokore
U kraj san se iskrca
Pa bi tija sad odanit
Stat i smirit se
I otvorit stare škure
Pa odmorit se.
Di si sada moja vilo
Da mi te je vidit sad
Ko zna ko je sritan s tebon
Kada nisan bija ja.
Kad bi moga vratit vrime
S tebon bi ostarija,
More bi sa kraja gleda
Ne bi svitom plovija...
(Carla)
Tu di jesan
Tebe je opeka život
Sagorija ti je dušu
Pa si sama ruzina
Šta struže i boli.
Zaboravija si smij
i ne vidiš lipotu
Samo tamnu sjenu
Priko svega stavjaš.
A ja ne mogu grezo
Jer mi duša cvita
I bolidu me friži
Od ruzine tvoje.
(Carla)
Za novi design bloga zahvaljujem čoviku koji se zamaskira pod linkom DALmata
Cortina de Longfield
02.02.2010. utorak - 12:00
Ima već neko vrijeme da me Mlaja pila da je odvedem na snijeg kod bake u Zagorje. Moj izgovor da nemam zimske gume je redovito palio...sve do danas.
A danas je dan kao stvoren za kombinaciju njenih želja i mojih mogućnosti.
Snijeg na desetak kilometara udaljenosti, a sunčan dan, suhe ceste.
Čitavo jutro na poslu sam pogledavala vrhove Mosora kako se bijele i uz pomoć telepatije zadržavala hladnu frontu na nebu iznad Klisa. Samo da se ne otopi ono malo snijega što se zadržalo za moju veliku-malu pahuljicu.
Na povratku s posla, išla je poruka interventnoj ekipi za akcije. Moja prija Mome i njena zimska pahuljica su bile spremne za 15 minuta, oprema koja se sastojala od dvije vunene kapice i para rukavica je bila u torbi i sve je bilo spremno za polazak...
Baš mi pade na pamet kako kontinentalci kad dolaze ljeti na more ponesu kompletnu opremu za uživanje na plažu, od „luftića“do frižidera...a s druge strane, mi morski ljudi se zagnjurimo u snijeg golih ruku...
Kad čovjek cijeli svoj životni vijek provede na prvih 100 metara nadmorske visine, onda se tako veseli snijegu da bi ga najradije zagrlio, poljubio ili ponio kući. Znam, sad će moj kanadski prijatelj reći da je on jedan od onih koji su odrasli na 10 metara nadmorske visine a sudba ga je odvela u zimsku idilu na 10 metara snijega. Za njega ide poruka: izguštali smo se na snigu, ali isto me zabolila ona gruda između kapuljače i vrata.
Kad smo prošli Klis već je uz cestu bilo grumenova snijega, a par kilometara dalje snijeg na sjenovitim stranama. Sad još samo treba naći mjesto gdje možemo parkirati a da nije nečije dvorište i ubaciti se u snijeg naglavačke...
Skrenusmo na neku lokalnu cesticu, tamo gdje su došljaci dobrodošli samo kad darove nose, a svi ljudi koje smo zatekli na cesti su valjda gospodarili cestom pa se nisu dali maknuti s puta.
Jedan automobil koji je vozio ispred nas se zaustavio nasred ceste da bi vozač popričao sa susjedom koji je sjedio u dvorištu, a mi ih nismo mogli zaobići jer je zbog radova na cesti bila prohodna samo jedna traka. Pri povratku smo vozili slalom između šahti.
Draga djeco, ako vas nismo poveli na pravo skijanje u Cortinu d ampezzo, uvjerite se kako izgleda slalom po cesti sa pogledom na snijeg.
Kad smo konačno našli čistog, netaknutog snijega, to je izgledalo ovako...
...a na putu za doma, nas dvije mame smo već imale gažu za idući vikend...
Nedavno mi je jedan frend otišao s bloga. Razlog je bio taj što je bio omiljen u društvu pa su ga posjećivale i ostavljale komentare mnogobrojne blogoprijateljice. Prilikom jedne bračne razmirice, supruga mu je predbacila to druženje na internetu i on je, logično- da bi izbjegao svađu- srezao problem u korijenu.
Sad je na Faceu zato što je morao pripazit na djecu, vidjet s kim se to oni druže i ima li razloga za uvođenje strožih odgojnih mjera. Ali cure su mu ok, pa je i on dobio svojih pet minuta, tu i tamo popriča navečer sa ekipom iz naslonjača, ženica se smiješi i bračnoj idili nema kraja.
Obožavam ovakve prizore kad obitelj funcionira u pravom smislu riječi.
Moj dolazak na blog je bio na poticaj mojih curica. Ispočetka su one imale svoje blogove, lijepile su tamo pjesmice, slikice omiljenih pjevača i komunicirale sa ekipom iz škole.
Pokazale su mi kako se uređuje blog i kao što je mene uvijek lako nagovoriti na zanimljive pothvate, tako su me u tri koraka nagovorile, naučile i zainteresirale za ovaj nadasve kreativan hobi.
Meni je pisanje oduvijek bilo gušt. U školi sam uvijek bila dežurno piskaralo, kad je trebalo osmisliti nekakav tekst, izmislit priču, pjesmice, poštapalice. U osnovnoj je Mala Maja iz razreda imala ovcu za ljubimca pa sam joj spjevala ep o ovci, a u srednjoj sam pisala (i crtala) roman u nastavcima o jednoj Lili koja je u svojoj ozbiljnosti bila toliko komična da ni sama nije bila svjesna da je time postala moja neiscrpna inspiracija.
Roman je izlazio ponedjeljkom, najčešće na satu izborne biologije jer sam imala blok-sat pa mi je to ostavljalo dovoljno vremena da finiširam uradak. A zašto ponedjeljkom-iz jednostavnog razloga što smo se viđali vikendom u disku i upijali bisere ili Lilinog života.
Nakon srednje škole smo prija i ja pisale scenario za soap operu, ali nam je splasnula inspiracija kad smo shvatile da su nam u Dalastiji maznuli ideje.
Imali smo čak i snimatelja koji je u to vrijeme otvorio videoteku, što je bila rijetkost u doba osamdesetih. Ali lik je bio ljepljiv, priljepio se uz mene i nadao se da ćemo u soap operi nas dvoje jednog dana biti par. Zato ga više nisam računala u snimateljsku ekipu i shvatila sam da nije lako biti žena. Pogotovo imati ambiciju i opstati usprkos nestalnoj postavi filmske ekipe.
Sad su druga vremena, okolnosti su sasvim drugačije, ali pišem i dalje. Uvijek nešto.
Na blogu sam već tri godine, gušt mi je podijelit s ljudima fotografije, tu i tamo prepričati kakvu kratku zgodu il nezgodu i kud ćeš ljepše zanimacije.
Netko me pitao otkud mi ideja za nick. Iz jednostavnog razloga što sam u trenutku kreiranja bloga slušala cd Carle Bruni a kako je u to vrijeme ona bila relativno nepoznata osoba osim poznavateljima modne scene, tako sam ja posudila njeno ime. Tko je znao da će ona nakon nekog vremena postati prva dama Francuske.
...Lijepo je imati uspomene, ostaviti trag proteklog vremena. To je jedan od razloga zašto imam svoj blog. A danas sam svratila ovdje zahvaliti Blog hr-u što sam počašćena mjestom na Cool listi, zahvaliti svim blogerima i čitateljima koji su navraćali kod mene i time podržali moj mali doprinos blogo-svijetu. I moja mala kap pomaže ga tkati...
“Mašta je puno važnija od znanja. Može se sve znati, ali ništa ne napraviti, dok se sa malo mašte može napraviti sve.”
“Obrazovanje, to je ono, što ostane, nakon što osoba zaboravi sve, što je naučila u školi.”
“Ne pokušavajte postati čovjek od uspjeha, pokušajte biti čovjek od vrijednosti.”
Albert Einstein
Sve ove mudrosti potpisuje Albert Einstein, moj omiljeni genijalac, a u cijelosti ih usvaja i redovito promiče moja mlaja kćer.
Zaludu meni trud da je potjeram učiti kad njene stavove štiti najpraktičniji mozak u povijesti znanosti.
Bliži se kraj školske godine i treba se odlučiti u koju srednju školu je upisati, a moja ljube i “prisilno” školsko gradivo su na "Vi" i to bez želje za upoznavanjem.
I oduvijek je ona takva da ne prihvaća ništa što se mora, a spremna je odraditi puno teže i zahtjevnije zadatke od onih koji se od nje traže.
Ima praktičan um i ništa joj nije teško osmisliti ni realizirati.
Uvijek je izbjegavala raditi ono što bi ona smatrala dosadnim i zatupljujućim.
U prvom razredu nikako nije pristala napisati čitavu stanicu slova “A”, jer to, rekla je, nema svrhe.
Kad bih joj rekla da je to vježba motorike za ruku, ona bi se u jednom trenutku složila samnom, a već u slijedećem bi zamolila prijateljicu iz razreda da joj dovrši ovaj smiješni niz slova.
...A sjetim se jedne komične scene kad je imala dvije godine, tek što je naučila manipulirati bližnjima…
Bile smo u šetnji i moja šinjorinica se umorila hodati pa me žicala da je podignem u naručje.
Kad sam je podigla i nastavila hodati s njom u rukama, brzo se dosjetila, složila lice anđela i uljudno zamolila… “A sad tlči!”
Nije još znala ni govoriti a već je imala načina za postići sve što želi.
Tako i sada, nema pojma zemljopis, ne zanima je koje su zemlje ušle u Europsku uniju, ne zanima je koordinatni sustav i ne podnosi kad mora čitati prisilnu lektiru, ali zna urediti fotografiju tako da izgleda ko reklama iz modnih časopisa, zna ispričati najmaštovitiju priču, prošlo ljeto je pročitala brdo knjiga po svom izboru, ima oko za estetiku i ima načina kako urediti nešto da izgleda kako slika s naslovnice…
Pomislih kako je web dizajn dobro zanimanje za osobu kao što je ona, ali tamo bi mogla proći jedino da nadeblja svoje ocjene ili da ih uredi u fotoshopu.
Zato sam na mukama koju školu izabrati…uskoro će proljeće i dan odluke…
Ili da se ipak ne zamaram pa da i u ovom slučaju poslušam dragog Alberta kad kaže:
“Nikad ne mislim na budućnost, ona i onako dolazi vrlo brzo.”
